Arhiva kategorije: Intervju

Lili Ivetac: „Fiumanka već odavno nije samo regata, ona je praznik mora“

Polovicom lipnja Rijeka tradicionalno živi u znaku jedrenja zahvaljujući Fiumanki, koju svake godine u sve većem broju posjećuju zaljubljenici u more i jedrenje. Za sudjelovanje je potrebno imati barku s jedrom, posadu i dobru volju, a zbog posebnog pristupa organizaciji i besplatnog sudjelovanja za sve natjecatelje, regata je prepoznata kao vrhunsku sportski događaj u Hrvatskoj i regiji. Ovogodišnja 19. Fiumanka održat će se od 7. do 10. lipnja 2018., povodom čega razgovaramo s Lili Ivetac, organizatoricom regate.

U sklopu Fiumanke organizirate različite regate. O čemu je riječ i tko se sve može prijaviti? Iako je ključni povod jedrenje, Fiumanka već odavno nije samo regata, ona je praznik mora, koloplet različitih događanja povezanih jedrima. Svaka Fiumankina regata je drugačija, s drugačijom misijom i vizijom. Od samog početka, najvažnije pravilo Fiumanke jest ono – važno je sudjelovati! Za sudjelovanje na regati potrebno je imati barku s jedrom, posadu i najbitnije, dobru volju. No, biti dijelom Fiumanke ne znači da se nužno mora jedriti. Zanimljive tematske konferencije, prekrasna vizura zaljeva ispunjenog jedrima i nikad bogatija sajamska ponuda, uz obilje dobre zabave, sasvim su dovoljan razlog za posjet Rijeci.

 Jedna od možda najvažnijih regata je ona na koju se može prijaviti svatko tko ima brodicu s jarbolom i jedrom. Kad krećete, gdje se plovi i koliko sudionika očekujete? Devetnaest godina uzastopce, u subotu točno u podne, ispred Riječkog lukobrana starta najveća riječka regata, od milja nazvana Velika Fiumanka na kojoj sudjeluje oko 200 jedrilica. 

Za sudjelovanje na vašim regatama nije potrebno platiti kotizaciju. Je li to uobičajena praksa? Nije jedina među regatama koja je besplatna, ali jedina među velikim regatama koja je besplatna i koja svim sudionicima osigurava besplatan vez, obrok i čašu pića nakon regate te majice za sve članove posade. Uzmemo li u obzir da u regati sudjeluje preko 1500 jedriličara, tada organizacija svih ovih aktivnosti nije samo financijski, nego i tehnički iznimno zahtjevna.

Jedrenje na Fiumanki već nekoliko godina otvaraju mediji…  Medijska regata je vikend tijekom kojeg novinari odlože tipkovnice, mikrofone i kamere kako bi jedrili na Fiumanki. I tako već punih dvanaest godina! Pokrenuta je sa željom i namjerom da promoviramo Fiumanku izvan lokalnih okvira i približimo jedrenje medijima jer će ga kroz osobno iskustvo moći kvalitetnije pratiti. Danas, nakon toliko godina, među novinarima imamo iskusne, prokušane jedriličare. Ovo je čak i u svjetskim razmjerima jedinstvena regata. Ne iz činjenice da se mediji nigdje drugdje nisu okupljali na jedrenju, nego radi svojeg kontinuiteta i broja medijskih kuća koje na regati sudjeluju. Regata je pozivna i broj medija koji će sudjelovati na žalost je limitiran našim financijskim mogućnostima jer je i ova regata besplatna. Medijskim posadama osiguravamo jedrilicu s istaknutim obilježjima njihove medijske kuće i gostoprimstvo na regati, a oni svoje sudjelovanje uvjetno rečeno „plaćaju“, u reklamiranju Fiumanke, Rijeke i Hrvatske. Prva medijska regata održana je 2007. pod nazivom Press Fiumanka, da bi povodom obilježavanja ulaska Hrvatske u EU 2013. godine prerasla u europsku jedriličarsku manifestaciju čiji su organizatori agencija 2.mjesto, Grad Rijeka i HRT i od tada se organizira kao European Media Sailing Race. Ove godine zaplovit će njezino šesto europsko izdanje na kojem će se ponovno okupiti jedriličarske posade iz različitih medija i država, a dio njih već tradicionalno dolazi u Rijeku.

Osim što Fiumankom popularizirate jedrenje, nautičare potičete na skupljanje morskih naplavina… Jedrima Fiumanke uvijek nastojimo dati neku dodatnu zadaću. Naše more naša je najveća vrijednost i turistički potencijal zato je zadatak svih nas koji njime plovimo da ga sačuvamo i za buduće generacije. Važnost očuvanja morskog okoliša jedno je od glavnih opredjeljenja svih nas koji jedrimo.

U sklopu regate organizirate i sajam Kupujmo hrvatsko, te koncerte. O čemu je riječ i što možemo očekivati ove godine? Tijekom godina uspjeli smo doći do toga da mi organiziramo regatu koja je povod svemu, a naši partneri organiziraju ostala prateća događanja jer se time oživotvoruje i naša vizija Fiumanke. Iako je Fiumanka u privatnom vlasništvu, oduvijek postoji namjera da to bude zajednički projekt našeg grada u kojem će sudjelovati što više partnera, a naša uloga je da u svemu tome održimo red i zaštitimo interese onih koji su u Fiumanku uložili svoja sredstva i omogućili njezino održavanje u ovakvom obliku. Ove godine dio Fiumanke bit će akcija Hrvatske gospodarske komore Kupujmo hrvatsko s preko 130 izlagača. Zabavni program Fiumanke odvija se također na nekoliko lokacija u organizaciji naših partnera. Ove godine imamo i dvije zanimljive tematske konferencije – jedna govori o nautičkom turizmu i održivom razvoju i u organizaciji je Novog lista, dok druga donosi zanimljivu temu o financiranju u kulturi u okviru projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Sva ova događanja također su besplatna.

Znamo da je nautički turizam važan za cijelo gospodarstvo. Što mislite da se još može unaprijediti, da ne prodajemo samo čisto more i vjetar u kosi? Kao i plovidba, tako i turistički razvoj zahtijeva stručno upravljanje mnogim varijablama i nepredvidivim okolnostima. Zakonitosti i taktike jedrenja lako se mogu primijeniti na strategiju, planiranje i provođenje aktivnosti u turizmu. U jedrenju, upravo kao i na mnogim drugim područjima rada i razvoja, jedino upornim, zajedničkim radom i uravnoteženim pristupom možemo postići cilj i zadržati pravi smjer- kurs.

Sve se može i treba unaprijediti ukoliko želimo imati održiv turizam i ponuditi onakav proizvod kakav današnji turist traži i očekuje, a to je iskustvo – sportsko, gastronomsko, kulturno… Želi osjetiti, okusiti i doživjeti na različite načine destinaciju u koju je došao. Projekti poput Fiumanke upravo su idealan medij jer svojim jedrima mogu obuhvatiti različite sadržaje i ponuditi zanimljiv turistički proizvod, no on ne može nastati, ni opstati na entuzijazmu nekolicine ljudi, nego mora postati zajednički projekt grada, županije, države. A što može postati i kako se može razviti, imamo prilike svjedočiti svake godine početkom listopada kada odemo u Trst na njihovu Barcolanu, čiji su počeci vrlo slični Fiumankinim, a prekretnicu i zaokret u konceptu doživjela je upravo negdje u svojem dvadesetom izdanju da bi se u proteklih četvrt stoljeća prometnula u najmasovniju regatu na svijetu.

I za kraj… Rijeka možda nema iste uvjete poput Trsta, niti približno sličnu količinu jedrilica na svojem području, ali nije niti potrebno slijediti tuđi smjer razvoja nego osmisliti i ponuditi svoj, autentičan, koji će biti spoj svega najboljeg što jesmo i nudimo. More i jedrenje u našem su slučaju puno više od sporta. Plovidba na jedra dio je nas, našeg identiteta, samim time trebali bi joj dati veći značaj i u promišljanju turističkog razvoja.

Vanja Babić: „Žiri je imao težak posao zbog velike i ujednačene konkurencije na visokoj razini“

Otvorenjem izložbe otkupljenih djela novih fragmentaša Marije Matić, Emanuele Lekić, Glorije Lizde, Grgura Akrapa, Nikice Jurkovića, Martine Fabijanović, Mihaela Klanjčića, Laure Martinović i Antonele Ševo, završilo je 14. Izdanje Erste Fragmenata. Izložba se mogla razgledati u Galeriji Kranjčar, a i ove je godine djela odabralo stručno povjerenstvo na čelu s Vanjom Babićem.

Član ste žirija Erste fragmenata od samih početaka. Može li se među izabranim i nagrađenim radovima proteklih godina sagledati određeni tijek, promjenu ili smjenu ideja i pristupa u umjetnosti? Koje pojave smatrate ključnim faktorima? Teško je govoriti o nekoj značajnijoj, kako kažete, promjeni ideja i pristupa među otkupljenim i nagrađenim radovima. Zapravo, to bi se onda više odnosilo na eventualne promjene u sklonostima nas kao žirija koji smo te radove i odabrali. U svakom slučaju ne podržavamo podilaženje trendovima pod svaku cijenu, a svaki konkretan rad nastojimo vrednovati posve individualno, bez obzira na medij u kojemu je izveden.

Što ste očekivali ove godine i jesu li radovi ispunili vaša očekivanja? Očekivao sam mnogo prijava i jednako toliko zanimljivih radova. Žiri je imao težak posao zbog velike i ujednačene konkurencije na visokoj razini.

Kakvo je općenito iskustvo stručnog ravnanja ovim projektom? Koji su njegovi izazovi, zašto mu se vraćate? Kako su se mijenjali vaši ciljevi? To je jedno nesumnjivo lijepo iskustvo. Žiriranje podrazumijeva razmjenu misli i argumenata među članovima žirija, a to može biti itekako zanimljivo i poticajno. U tom smislu to je i korisno iskustvo jer smo u prilici u relativno kratkome vremenu dobiti stanoviti uvid u mnoštvo uradaka mladih umjetnika čiji rad do tada nismo dovoljno ili uopće poznavali. Osobno, nakon obavljena žiriranja uvijek bih osjetio potrebu navratiti na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu te malo zaviriti u klase pojedinih profesora. Što se tiče ciljeva, uvijek se nadam zanimljivoj i vizualno svježoj izložbi otkupljenih radova, a u budućnosti bih volio da kolekcija nastala dosadašnjim otkupljivanjem radova posredstvom natječaja Erste fragmenti bude i sustavno prezentirana, što bi podrazumijevalo povremene izložbe s izborom radova iz njezina fundusa. Takve izložbe mogle bi se raditi po tematskom, medijskom ili naprosto best of ključu.

Koliko se umjetnika odazove na natječaj? Bude li to reprezentativni pregled jedne generacije? U početku smo imali kontinuirani rast broja prijava iz godine u godinu jer su Erste fragmenti sve više dobivali na vidljivosti i popularnosti. U posljednjih nekoliko izdanja možemo govoriti, ako me  pamćenje dobro služi, o doista respektabilnih 180 – 200 prijava.

Što vam najteže pada u procesu selekcije? Kako član žirija u humanistici kroti svoju subjektivnost i pristranost određenim idejama i estetici kako bi donio objektivnu odluku? U selektiranju mi najteže pada kad mi se neki rad istodobno čini zanimljivim i površno „bleferskim“. A takvih situacija ima, osobito ako mi je autor posve nepoznat. Također, s obzirom da radove otkupljujemo posredstvom reprodukcija, moguća su i stanovita razočaranja kad napokon vidite original. Naime, u umjetnosti vrijedi pravilo po kojemu što je neki rad bolji to na reprodukciji gubi više svoje snage i uvjerljivosti. Ali vrijedi, dakako, i obratno. Pa se nešto slabija ostvarenja zahvaljujući lukavo načinjenim reprodukcijama katkada znaju „prošvercati“. Zbog toga o glavnoj nagradi uvijek odlučujemo na zasebnom sastanku uz već otkupljene originale.

 Objektivnost u umjetnosti? U apsolutnom smislu ona ne postoji. Srećom, rekao bih. Kao što je nemoguće dati konačnu definiciju što je to umjetnost, tako je nemoguće biti i posve objektivan. Posve sam siguran da se ishod našega žiriranja nipošto ne bi posve poklopio s rezultatima nekog drugog žirija. Bitno je da razgovaramo i uzajamno nadopunjujemo zapažanja. A na kraju i glasujemo. Zbog toga broj članova žirija uvijek mora biti neparan.

 Žiri čine umjetnici i stručnjaci različitih usmjerenja. Na koji ste način komplementarni? Da, žiri čine umjetnici, kustosi i likovni kritičari. Među nama sigurno postoje neke razlike, ali one su manje nego što biste možda mogli pomisliti. Mislim da ostvarujemo dobru sinergiju različitih zapažanja.

Koji su opći kriteriji kojima se žiri vodi prilikom odabira radova, a koji vaši osobni? Na koji su se način i zbog čega vaš osobni kriteriji (preferencije, prioriteti) mijenjali kroz godine? Mogu govoriti samo o svojim vlastitim kriterijima. Ponajprije, važno mi je osjetiti da mladi umjetnik točno zna što želi iskazati određenim djelom te da iza njega u cijelosti stoji. Nadalje, volim autore koji su skloni neprestanom propitivanju i problematiziranju medija u kojem rade. Na kraju, moram osjetiti usklađenost odnosno povezanost s autorove ideje i njezine realizacije.

Je li kod mladog umjetnika važnija zrelost u umjetničkom radu ili iznimno obećavajuća, ali još neformirana iskra koja čeka neki poticaj, možda upravo u vidu priznanja poput Fragmenata, da se posve rasplamsa? Može li se očekivati takva izvjesna zrelost od umjetnika u dvadesetima? Djelomično ste već u pitanju ponudili i odgovor. Određeni stupanj zrelosti uvijek je neophodan, ali bilo bi vjerojatno opasno kad bi netko već sa trideset ili manje godina posve „zaokružio“ svoju umjetničku priču. Nad njime bi se u tom slučaju nadvila sjenka manire i stagnacije.

Sudjelujete i u izboru kandidata za stipendiju. Koji vas kriteriji vode u toj kategoriji? Pri odabiru stipendista tri su osnovna kriterija. Iskazao bih ih u postocima: zanimljivost i kvaliteta rada sudjeluje s 50 %, a ocjene na studiju te socijalna situacija kandidata s po 25 %. Ovo, dakako, može zvučati jednostavno, ali je vrlo daleko od toga. Uvijek razgovaramo s kandidatima i to je izuzetno važno. Odabir stipendista spada mi u najteže zadatke vezane uz Erste fragmente. Bio bih najsretniji kad bi svi mogli dobiti stipendiju.

Zašto su mladim umjetnicima potrebni upravo natječaji i nagrade poput Erste fragmenata? Što njima osobno, a što za njihovu karijeru znači takva vrsta priznanja? Ovakvi natječaji iznimno su potrebni. Mladi umjetnici dobivaju priliku pokazati svoj rad, a pritom i popraviti osobnu financijsku situaciju. A to im onda i podiže samopouzdanje te stimulira na daljnji rad.

Koja je uloga Erste fragmenata na suvremenoj umjetničkoj sceni u kontekstu promicanja otkupa i financiranja umjetnosti? Uloga nipošto nije zanemariva, pogotovo jer smo vrlo deficitarni sa sličnim inicijativama. Erste banka na najboljem je putu formiranja jedne bogate, zanimljive i specifične kolekcije čiji bi fundus činili rani radovi afirmiranih hrvatskih autora i autorica. Jer, da podsjetim, riječ je o imenima poput Davida Maljkovića, Ivane Franke, Alema Korkuta, Tanje Deman, Ivana Fijolića, grupe ABS, Matka Vekića, Pauline Jazvić, Roberta Šimraka, Gordane Bakić, Lale Raščić… da ne nabrajam dalje.

U inozemstvu je pojam društvenog poduzetništva puno rašireniji, a poslovni uspjesi društvenih poduzeća sve više nadilaze one klasičnih poduzeća

Društveno poduzeće koje potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba, zadruga koja svojim djelovanjem aktivno i izravno doprinosi izgradnji društva tolerancije i suradnje te je ujedno i lider društvenog poduzetništva… Sve je to socijalna zadruga Humana Nova. U svakodnevici u kojoj se sve marginalizirane društvene skupine, na neki način različite od ostatka građana, bore za svoje mjesto u društvu i priznavanje svojih prava, ova je zadruga odlučila pomoći upravo takvima. Kad se to spoji s još jednim aktualnim društvenim i ekološkim problemom, gospodarenjem otpadom, dobije se uspješna priča. Tom uspjehu Humane Nove je programom Poduzetnički starter barem malo pripomogla i Erste banka, a evo što su nam o ideji i nastanku zadruge, načinu poslovanja te budućim projektima ispričali predsjednik Skupštine Ivan Božić i voditeljica prodaje Martina Tomljanović.

Zadruga Humana Nova bavi se prikupljanjem, obradom i prodajom odjeće i tekstila. Kako ste došli na ideju osnivanja Zadruge? Sama ideja došla je iz nekoliko smjerova, a ponajprije je vezana uz situaciju u Međimurskoj županiji 2010. na 2011. godinu. Tada su skoro 10% radno aktivnog stanovništva činile osobe s invaliditetom. Od 2005. godine u Županiji se otpad sortira u kućanstvima (komunalni, metal, tetrapak, plastika, papir, staklo…), ali to nije slučaj s tekstilom. Nekad vodeća gospodarska grana, a to je bila tekstilna industrija, doživljava krah 2008. godine te je puno kvalitetnih, radno aktivnih žena ostalo bez posla. Ta tri problema smo željeli riješiti osnivanjem Zadruge, nikad ne razmišljajući o izlasku iz okvira Međimurske županije. Danas imamo tri zadruge i preko 30 zaposlenih, od čega je 18 osoba s invaliditetom.

Na koji način prikupljate tekstilne predmete i što se nakon toga dalje s njima radi? Rabljeni tekstil (odjeću, kućni tekstil) ali i cipele, torbe i igračke sakupljamo u našim centrima u Čakovcu, Labinu i Zagrebu, u spremnicima te povremenim akcijama sakupljanja, kad građani mogu donijeti odjeću na različitim lokacijama (škole, udruge, centri kulture i dr.). Tekstil sakupljamo i od pravnih osoba (organizacije poput Crvenog križa, Caritasa, komunalnih poduzeća). Sav sakupljeni tekstil se potom sortira i odvaja na više kategorija kako bi se mogao dalje iskoristiti: oporabiti, preraditi ili reciklirati. Rabljeni tekstil je vrijedna sirovina i iskoristiv je gotovo u cijelosti (90% može biti ponovno korišteno, oporabljeno i reciklirano). Svojim načinom rada zatvaramo krug oporabe i reciklaže tekstila te sprečavamo nastanak otpada, čime se umanjuju emisije plina CO2 u atmosferu, onečišćenje okoliša… Iznimno je važno da se ovim aktivnostima otvaraju i nova radna mjesta. Dobit koju ostvarimo prodajnim aktivnostima reinvestiramo.

Uskoro planirate sustav prikupljanja proširiti i uvođenjem T-boxova. O čemu je riječ? T-box je inovativni spremnik za sakupljanje rabljenog tekstila, koji građanima omogućuje sigurno odlaganje tekstilnih viškova iz kućanstvu. Procjenjuje se da u Hrvatskoj godišnje proizvede 135.000 tona tekstilnog otpada, a najveći izvor tekstilnog otpada upravo su kućanstva. T-box spremnike planiramo postaviti u trgovačke centre, velike tvrtke i ustanove. Spremnici su oblika majice kratkih rukava (engl. T-shirt) od čega je i nastalo ime spremnika. Ono što ga čini inovativnim je senzor koji aplikacijom za pametne telefone javlja građaninu korisniku, ali i vozaču udruge kad je spremnik pun i kad građanin u njega može odložiti tekstil i na kojoj lokaciji. Aplikacija nam omogućuje lakše upravljanje spremnicima, a građanima pristupačno i sigurno odlaganje rabljenog tekstila. T-box je high tech proizvod, inovacija i pametno rješenje za veliki problem odlaganja i zbrinjavanja rabljenog tekstila.

Koliko ste dosad prikupili i preradili materijala? Dosad smo sakupili (svi centri zajedno) oko 1600 tona tekstila. Svu količinu smo ponovno upotrijebili, oporabili ili reciklirali šivaćim procesima, ili pak predali Regeneraciji, tako da se nastanak tekstilnog otpada spriječio, a stvorena je i nova vrijednost.

Na kojim lokacijama djelujete i planirate li se širiti? Trenutačno djelujemo u Zagrebu, Čakovcu i Labinu. Plan je u budućem razdoblju pokriti područje cijele Hrvatske, no za to se ipak treba posložiti sustav gospodarenja otpadom te je svakako potrebna podrška društvenim poduzetnicima.

Osim što promiče ekološki način razmišljanja, Vaša zadruga zapošljava i osobe kojima je potrebna pomoć društva. O čemu je riječ? Humana Nova je društveno poduzeće. U našoj misiji stoji: ”Socijalna zadruga Humana Nova potiče zapošljavanje društveno isključenih osoba kroz proces stvaranja nove vrijednosti odbačenih predmeta i proizvodnju kvalitetnih i inovativnih proizvoda. Na ovaj način Zadruga aktivno doprinosi održivom razvoju lokalne zajednice, smanjenju siromaštva i očuvanju prirode.” Zapošljavanje osoba s invaliditetom, drugih marginaliziranih društvenih skupina i teže zapošljivih skupina (mladi, starije žene, manjine) bilo je glavni razlog osnivanja Zadruge 2011. godine u Čakovcu, u sklopu projekta ESCO – “edukacija za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti za osobe s invaliditetom” kojeg je provodio Autonomni centar – ACT. Glavni cilj projekta bio je povećati mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom u Međimurskoj županiji, promicati socijalnu inkluziju i podići razinu svijesti o mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom razvojem održivih modela na lokalnoj i nacionalnoj razini. Zadruga danas zapošljava 18 osoba s invaliditetom.

Je li Vaš način poslovanja uobičajen u EU i na koji način bi u Hrvatskoj moglo biti više socijalnih zadruga? U inozemstvu je pojam društvenog poduzetništva (ujedno i socijalnih zadruga) puno rašireniji, a poslovni uspjesi (rast i inovacije) društvenih poduzeća sve više nadilaze one klasičnih poduzeća. Kad je riječ o društvenim poduzećima u EU, ravnopravna zastupljenost žena i muškaraca je također povoljnija nego kod klasičnih poduzeća – 41% društvenih poduzeća upravljaju žene. Čak 78% društvenih poduzeća isplaćuje svojim radnicima plaće dostatne za normalan život, dok njih 44% zapošljava osobe s invaliditetom. Kad bi poduzetnička klima u Hrvatskoj bila povoljnija i društvena bi poduzeća mogla bolje poslovati, pratiti trendove Unije. U Hrvatskoj svakako treba napraviti i reviziju strategije za društveno poduzetništvo te je početi primjenjivati.

I za kraj… Osim zaposlenika i volontera koji u velikoj mjeri doprinose radu Zadruge, osuđenici kojima je dodijeljen Rad za opće dobro u velikom broju obavljaju svoje radne sate u Humani Novoj. Ove godine smo dobili zahvalnicu i priznanje za suradnju s Probacijskim uredom u Zagrebu.

Bojan Munjin: “Ako i jedan čovjek izađe s predstave istinski razmišljajući o njoj, to je na zemlji i u svemiru velika vijest”

Povodom 25. Međunarodnog festivala malih scena, koji će se održati u Rijeci od 4. do 11. svibnja 2018., razgovaramo s izbornikom Bojanom Munjinom, koji otkriva kako egzistencijalne brige i brzi tempo života ljude udaljuju od kulture, pa to samo ide u prilog tezi da su ovakvi festivali baš danas nasušno potrebni. Pored „Ciganin, ali najljepši“, publika će moći pogledati hvaljeni „Vrisak Langouste“ Teatra Vahtangov, jednog od najcjenjenijih ruskih kazališta, te druge izrazito kvalitetne predstave.

Kao i ranijih godina, festival donosi izrazito kvalitetne predstave. Koja je okosnica ovogodišnjeg odabira? Ove godine ćemo imati iznimno osam predstava, ali taj umanjeni broj naslova (do krize 2008. bilo je i oko 12 predstava na festivalu) s jedne strane govori da je kultura danas u nezavidnom položaju, a s druge, kako su mecene i sponzori poput Erste banke oduvijek bili važni. Što se tiče koncepta odabira, na festivalu je isti već 25 godina – biraju se male, potentne predstave s energijom i dobrim glumcima, koje imaju nešto reći publici i svijetu.

Donosi li ovogodišnji program neke novosti? Novosti su već u tome što je ovo nova sezona s novim predstavama, kod kojih je zanimljivo da „veliko“ kazalište kao što je HNK iz Zagreba gostuje ove godine na riječkim „malim“ scenama s čak dvije predstave. Pritom to profilu festivala, koji njeguje komorne predstave, uopće ne škodi. To samo dokazuje da u kazališnom prostoru dobrih vibracija, kao što to riječki festival pokušava njegovati, svaki je kazališni gost – veliki i mali – dobrodošao.

Publika će moći pogledati i predstavu „Ciganin, ali najljepši“, koja je odmah postala jednom od najintrigantnijih kazališnih komada u Hrvatskoj. Kolika je danas snaga kazališta u artikulaciji aktualnih društvenih problema? Snaga teatra je, rekao bih, uvijek ista – on želi ispričati priču o životu, ljudima i njihovim problemima. Pitanje je koliko ljudi čuju i vide ono što se događa na pozornici. U tom smislu teatar smatra skromnost svojim najvećim uspjehom. Ako i jedan čovjek izađe s predstave istinski razmišljajući o njoj, to je na zemlji i u svemiru velika vijest.

Kako publika reagira na ovakve teme? Baš za „Ciganina“ je publika jako zainteresirana, jer se preko ove predstave oslikavaju mnogi gorući problemi u Hrvatskoj. I to publika osjeća.

Pored ove, publika će moći pogledati i vrlo hvaljeni „Vrisak Langouste“ moskovskog Teatra Vahtangova. Koje nas još inozemne predstave očekuju? Prvo treba reći da je Teatar Vahtangov jedno od najcjenjenijih kazališta u Rusiji, pa će onda i njihova predstava, vjerujem, pobuditi i posebno zanimanje. Zatim iz Beča dolazi Theater in der Josefstadt s Ibsenovom „Divljom patkom“, zanimljivom obiteljskom dramom u režiji Mateje Koležnik, a tu je i vrlo solidni slovenski teatar iz Trsta s predstavom „Lijepi dani u Aranjauzu“, intimnom pričom o muškarcu i ženi, iz pera Petera Handkea. Iz Srbije dolazi predstava „Moja ti“ u izvedbi izvrsnih beogradskih glumica. Priča o tri žene i njihovim socijalnim problemima, što će publika sigurno zavoljeti, kao i predstavu „Tako je ako vam se tako  čini“ beogradskog JDP-a, koju izvode brojni prvorazredni glumci.

Festival ove godine obilježava 25. obljetnicu. Po čemu se današnji festival razlikuje od svojih prvih godina? Danas je vrijeme drukčije jer je u dobroj mjeri nesklono umjetnosti. Egzistencijalne brige i brzi tempo života ljude udaljuju od kulture pa to samo ide u prilog tezi da su ovakvi festivali baš danas nasušno potrebni. Organizacijski, festival radi kao mali uhodani i precizni mehanizam. Posebno je simpatično da sve na njemu postoji s nekom mjerom – nema pretjerivanja, glamura i rasipanja novca – a svi su zadovoljni i uživaju u predstavama.

S kojim se izazovima susrećete prilikom organiziranja Festivala na ovako visokoj razini?

Profesionalno, nakon silnih godina i velikog iskustva ne postoji nešto što bi nas značajnije moglo iznenaditi. Izazov su jedino financijska sredstava bez kojih čovjek, ako se tako može reći, ne može pošteno svaki dan ni doručkovati, a kamoli organizirati jedan međunarodni kazališni festival. No, skromnost i ustrajnost naše je pouzdano oružje, a kako kaže i stara krilatica: ako nema ničeg drugog, glumcu su potrebni samo štap i šešir.

Rijeka će 2020. godine postati Europska prijestolnica kulture. Na koji će se način festival pripremiti za to? Festival će tijesno surađivati s organizacijskim odborom Rijeka 2020. i pripremiti svoju sezonu 2020. godine najbolje što može. To će biti najbolji doprinos ovoj velikoj manifestaciji.

O Međunarodnom festivalu malih scena…

Erste banka i 2018. godine prati Međunarodni festival malih scena, koji ove godine slavi 25. obljetnicu. Započet će 4. svibnja, a u konkurenciji je osam kazališnih predstava kazališta iz Hrvatske, Srbije, Italije, Austrije i Rusije. Predstave će se izvoditi u Rijeci u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca te dvorani Filodrammaticae. Festival je pokrenut u Rijeci 1994. kao Hrvatski festival malih scena. Pod umjetničkim vodstvom svoga osnivača, glumca Nenada Šegvića, i prvog selektora – kazališnog kritičara Dalibora Foretića, okuplja najbolja i najprogresivnija ostvarenja komornog kazališta, nastala u produkciji hrvatskih institucionalnih i neovisnih kazališta. Tijekom 25 godina postojanja festival je postao kulturna institucija, ne samu za Rijeku i hrvatsko glumište, već i za europsku teatarsku i kulturnu scenu u cjelini.

Program festivala potražite ovdje.

Ivano Balić: “Stalo nam je da se djeca uključe u rukomet i da jednog dana krenu stopama brojnih rukometnih velikana”

Znajući koliko je važno baviti se sportom još u dječjoj dobi, Erste banka se kao generalni sponzor pridružila Erste rukometnoj ligi Dalmacije, čiji su osnivači legende nacionalnog i svjetskog rukometa Ivano Balić i Petar Metličić. Liga je namijenjena osnovnoškolcima od 2. do 7 razreda te polaznicima rukometnih škola s područja Dalmacije, ali i šire. Ovo je ujedno bio povod za razgovor s Ivanom Balićem, koji nam je prokomentirao i stanje u hrvatskom sportu danas.

Kako ste došli na ideju osnovati ligu?

Svaki sport ima organizirana natjecanja, i za djecu i za odrasle. Sve nacionalne lige pod ingerencijom su nacionalnih sportskih saveza, pa je tako i naš sport pod okriljem Hrvatskog rukometnog saveza. Natjecanja i nastupi uvjetovani su i finacijskim ulaganjima, a naše lige su isključivo državne. Mi smo se odlučili pokrenuti projekt koji će omogućiti klubovima i školama da imaju jedan drukčiji oblik natjecanja, ovaj turnirski, a sve pod pokroviteljstvom našeg kluba i Erste banke. Pritom mislim na cjelokupnu organizaciju i financiranje.

Kome je liga namijenjena?

Liga je namijenjena dječacima i djevojčicama, početnicima i natjecateljima, svoj djeci iz školskih i sportskih klubova, svima koji žele poduprijeti bavljnje sportom kao važnom društveno odgovornom disciplinom.

Naziv lige je Erste rukometna liga Dalmacije. Zašto ste se odlučili osnovati regionalnu ligu?

Erste liga Dalmacije, zvuči mi regionalno (hahahhaha), ali ne bih je nazvao čisto regijom jug. Uključit će se djeca s rubnih dijelova Dalmacije, iz Gospića, Ogulina, ako pridodate tu i otoke, pa Dubrovnik… Djeluje i više od same dalmatinske regije. Primarni cilj je povećati broj utakmica za najmlađe, uključiti i djecu iz škola koja se još ni ne bave rukometom ili se bave nekim drugim sportom, ali uvijek mogu izdvojiti vrijeme za odlazak na turnir u Šibenik, Dubrovnik, Zadar ili Split.

Nedavno je završilo Europsko rukometno prvenstvo, na kojem je Hrvatska zauzela peto mjesto. Što treba napraviti da reprezentacija ponovno kandidira za odličja?

Hrvatska je uvijek u vrhu i ovo peto mjesto to govori. Naravno da su odličja pokazatelj visoke kvalitete. Mi imamo potencijal, imaju ga i drugi, a da bi ostali u borbi za odličja treba više ulagati u mlade igrače koji će dugoročno biti sposobni ostvarivati željene rezultate.

Surađujete li s reprezentacijom?

Nisam više u krugu onih koji se bave reprezentacijom, sada sam isključivo vezan za Akademiju BM, u Splitu se uvijek radilo na stvaranju rukometnih temelja. Mislim da i sa ovim projektom potvrđujemo koliko nam je stalo da se djeca uključe u rukomet i da jednog dana krenu stopama brojnih splitskih rukometnih velikana.

Kakvo je stanje u hrvatskom sportu općenito i koja su moguća unapređenja?

Sport u Hrvatskoj je na prekretnici, bez jasnih ciljeva. Da bismo se oporavili i krenuli naprijed, sportu trebaju sponzori koji će ulagati u mlade stručnjake i igrače, u bolju infrastrukturu, nacionalne kampove. Nama se događa da djeca iz Hrvatske odlaze. Ulaganje i jasni kriteriji potrebni su da možemo u narednom razdoblju doći do potrebnog kontinuiteta i napretka, a samim time i boljih rezultata.

I za kraj…

Vjerujemo kako naša inicijativa u teškim vremenima može svima pokazati da se mogu pronaći instrumenti za uključivanje djece i mladih u sport, a koji se ne smije gledati kroz prizmu nacionalnih rezultata, već kao na kulturu življenja jedne sportske nacije.

O Erste rukometnoj ligi Dalmacije…

Osnivačima lige je želja potaknuti djecu na bavljenje sportom i motivirati ih da se uključe u rukometne klubove, kao i sama promocija rukometa u Dalmaciji. Liga će obuhvatiti četiri kvalifikacijska turnira u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, pri čemu će se završni turnir održati u Splitu, dok će se u svakom gradu održati između 60 i 80 utakmica. Pored lokalnih gradskih škola i rukometnih klubova, na turniru će sudjelovati i djeca iz šireg područja. Tako će Zadar obuhvatiti škole i klubove s područja Gospića, Benkovca i Biograda,  Šibenik iz Vodica, Trogira i Kaštela, Split iz Sinja, Omiša i Makarske dok će Dubrovnik obuhvatiti škole i klubove iz Opuzena i Metkovića. Utakmice će se igrati od veljače do svibnja, dok će završni turnir biti odigran u Splitu u svibnju.