KREŠIMIR TADIJA KAPULICA: PERFORMANS POSVEĆEN LJUDIMA

ktk_portret (2)Zagrebački umjetnik i performer Krešimir Tadija Kapulica poznat je po projektima Supermarket Art, Čuvaj se papige Gordy, Show must go on!K, Happy family i brojnim drugima. Jedan od poznatijih projekata svakako je „Kapulica & Lampioni“, tijekom kojeg su mnogi Zagrepčani prvog dana ove zime, puštajući lampione na topli zrak, u svemir poslali svoje želje. Projekt se u njegovoj organizaciji te uz podršku Erste banke, već četvrtu godinu zaredom, održava ispred zgrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Kako ste došli na ideju da se lampioni počnu puštati u Zagrebu i što ste ovime željeli poručiti gradu i građanima?

Nakon performansa “Show must go on! K” iz 2008., kada sam pjevao na balkonu u centru grada i s glumicom Marijom Borić pozivao sugrađane da se ljepotom sitnica u životu bore protiv nadolazeće situacije, odlučio sam napraviti performans koji će uključivati građane.

U lampionima sam našao idealne saveznike. Lijepi su u svojoj jednostavnosti i ispunjavaju ljudima želje, što uvijek budi lijepe emocije. Budući da su za puštanje jednog lampiona potrebne dvije osobe, dodatno je naglašen duh zajedništva. Projekt sam započeo 2010. u sklopu ArtOmata, i njime sam želio poručiti da je uistinu sve moguće. Kako bih to naglasio građanima,  želja mi se na kraju performansa ostvari na licu mjesta. Ove godine sam zaželio snijeg koji je odmah i počeo padati.

Prošle godine zapažen je bio i performans „Kapulica ni na nebu ni na zemlji“. O čemu se zapravo radi?

Performans sam posvetio svim ljudima koji lebde između onog što jesu i onoga što bi željeli biti. Posvetio sam ga i svima onima koji “lebde” između previše obaveza u današnjem užurbanom svijetu. Posjetitelji su prolazili kroz crni tunel da bi potom došli do mene, koji sam lebdio uz pomoć iluzionista Ivice i Leonarda Krakića iz Mak teatra. Posjetitelje sam proveo kroz tamu do svjetla koje predstavlja čovjeka. U performansu predstavljam sve ljude iz posvete jer na kraju je ipak čovjek najvažniji u cijeloj priči.

Sebe ste kao dio performansa koristili i u projektu „Supermarket Art“. Što je bila ideja projekta i kakav je osjećaj kad se cijeli performans odigrava oko vas kao osobe?

Ideja je bila demistificirati umjetnost i približiti je ljudima. Tako sam se posvetio potrošačkom slikarstvu koristeći se sirovom tjesteninom i novinama, koje sam bojio auto lakovima. Projektom sam poručio kako bi svi uz omiljene glumice, pjevače trebali imati i omiljene umjetnike te lijepiti i njihove postere na zid. Izmislio sam da su Madonna i Bono Vox kupili moje slike. Na kraju sam zaista i gostovao u muzičkim emisijama i tako se prezentirao široj publici. Bilo je jako zabavno raditi na projektu i pričati o “svjetskoj slavi”.

Jedan od zanimljivijih, ali i jezovitijih projekata je Happy family – priča o savršenoj obitelji. Koja priča stoji iza projekta i kako ste došli na ideju za realizaciju?

Užasnuo me članak iz novina o majci koja je ubila oca i servirala ga djeci za večeru. Rekonstrukciju toga strašnog događaja napravio sam povodom petnaest godina Plavog telefona. Priča je ispričana s pomoću svima dobro poznatih lutaka iz izloga Name. Lutke su imale odljeve moga lica, a koristio sam se i ogledalima. Cilj je bio pokazati publici da se zločin može dogoditi svugdje gdje nestane dijaloga, a ne samo negdje daleko ili na filmu.

Radili ste i na velikim projektima poput Snježne kraljice. Je li zahtjevnije raditi na takvim velikim projektima, gdje prisutnima morate omogućiti da se zabave na njima neočekivan način, ili je ipak teže prezentirati samostalan projekt?

U svaki event pokušavam unijeti dio svoje umjetnosti, dok se u performansima i izložbama koristim znanjem stečenim u dugogodišnjoj organizaciji i smišljanju evenata. U organizaciji velikih evenata, slušam naravno i upute klijenata te zahtjeve kampanje koju event prati. Riječ je o velikim produkcijama pa je uključen velik broj profesionalaca. Znatno mi više vremena treba za realizacije performansa jer su intimniji, a često pomažu i prijatelji.

Koji je put od zamisli neke ideje do njezine realizacije?

Kada osmislim ideju, stalno mi se vrti po glavi i dorađujem je. Nekad se vratim na prvu ideju, a nekad stvari promijenim u zadnji čas jer kao da mi se nakon dugog razmišljanja baš na kraju upalila nova žaruljica. Put je jako zanimljiv, često naporan, no kada stvari poprimi svoj konačni oblik, veselje je veliko.

Koja je ishodišna točka svake zamisli?

U svim svojim projektima, osim u Happy family, želim potaknuti ljude da slijede svoje snove i da se bore za njih. Drago mi je kad vidim osmijehe na licima za vrijeme performansa. 

Planovi za budućnost…

Performans “Kapulica & Lampioni” održan je prije tri tjedna. Sada sam se posvetio eventima. Možda ponovim “Kapulica ni na nebu ni na zemlji” jer imam puno upita ljudi koji nisu bili, kao i od nekih koji bi ga željeli vidjeti ponovno. Radio sam na njemu punih osam mjeseci, tako da bih ga htio pokazati što većem broju ljudi.

Jesu li za realizaciju dobre ideje potrebna i značajnija financijska sredstva? Zapravo, može li dobra ideja egzistirati bez novčane pomoći? Koliko vam u svemu ovome pomaže Erste banka?

Svakako, financijska sredstva pomažu jer često radim produkcijski zahtjevne stvari. Silno sam zahvalan Erste banci što je prepoznala moj rad i moju umjetničku viziju te već niz godina sa mnom pušta lampione, a ove godine podržala je  i performans „Kapulica ni na nebu ni na zemlji“. Ako je suditi prema velikom broju zaprimljenih pohvala, čini se da smo uspjeli izmamiti pokoji osmijeh na licima ljudi, što je uvijek najveća nagrada i postignuće te golem motiv za daljnji rad.

Kreo i lampioni 2013 0742