Branko Kostelnik o izložbi 80-te: Objektivno, s mjerom i hladne glave

Povodom izložbe Osam-de-se-te razgovarali smo s jednim od autora Brankom Kostelnikom, kojeg uz to razdoblje veže rad na Hrvatskom radiju Osijek i u omladinskom listu „TEN“. U međuvremenu se bavio preformansom, pisanjem, te je objavio nekoliko autorskih knjiga, a danas je predsjednik hrvatskog Društva za istraživanje popularne kulture. I nosi crvene starke.

kostelnik

10. travnja u HDLU se otvorila izložba posvećena osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Otkuda ideja za izložbu? Kome je namijenjena?

Na ideju za ovu izložbu došao sam iste noći kada sam kao koautor i producent otvorio izložbu omotnica ploča u zagrebačkoj galeriji FORUM u prosincu 2006. Naime, toliko je to bilo jako, toliko je to  bilo popkulturno i izazvalo dobre reakcije i vibre i kritike i publike  da sam ohrabren time u nekom polusnu te noći odsanjao izložbu o  Osamdesetima… Pazite, otada je prošlo 9 godina! Bilo je tu svega: podmetanja i nerazumijevanja, ali nisam  htio odustati. A onda su me podržali ljudi koji su postali taj jaki autorski/ stručni ili, kako ih ja volim zvati, NBA tim, svi ti autori tekstova u katalogu, od Dežulovića, Kipkea i Pavičića preko Rogine, Vukića, Bagića  do Brleka, Buljana, Pogačnikove i Jakovine…  I onda je sve bilo lakše. Prije dvije godine predložio sam HLDU-u izložbu i oni su to objeručke prihvatili, ali se i držali svih dogovora i potrebnih uvjeta i radnji kako bi se ovako opsežan projekt završio kvalitetno i na vrijeme. U međuvremenu sam vidio  dvije izložbe u Londonu i to mi je dalo vjetar u leđa i potvrdu da sam u ideji, konceptu i istraživanju na pravom putu. Jedna je  izložba „Panic Attack! Art In The Punk  Years“ u Barbican Galllery 2007. autorskog tandema Marka Sladena i Arriele Yedgar, a druga „Postmodernism: Style And Subversive“ u Victoria & Albert Museum 2011., za koji je pogovor  napisao  popkulturni heroj  moje generacije, multimedijalni  David Byrne,  vođa  legendarnih Talking Headsa.

Tada sam bio siguran da ne samo trebamo, već i moramo, napraviti izložbu  o osamdesetima, ali ne iz neke nostalgije, već objektivno, s  mjerom i hladne glave, s ove, toliko potrebne, a sad već prisutne distance. Izložba je namijenjena doslovce svima – od aktera scena iz osamdesetih  preko  tadašnjih mainstreamovaca do današnjih klinaca.

gornji rakurs

Koji je, po Vama, razlog za fascinaciju tim desetljećem koja se osjeća i danas, tridesetak godina poslije? Što Vama najviše nedostaje iz toga razdoblja?

Prvo, to desetljeće ja osobno, a i moja ekipa, najbolje poznajemo. Drugo, ma koliko to zvučalo patetično, htio sam na neki način vratiti dug vremenu koje me formiralo, pojasniti i sebi i svojim  drugovima što se to ustvari tu događalo i dogodilo. I zašto. Po meni, posebnost tog vremena upravo je taj paradoks, ta kontradiktornost da istodobno imate  u nekim segmentima više medijskih i drugih sloboda nego prije,  a posebno u odnosu na druge socijalističke zemlje, ali da i dalje imate brojne  zabrane  te prve naznake  urušavanje sustava… Početak kraja. No mene i koautore izložbe najviše zanimaju svi ti jaki  kulturni i art proizvodi i akteri, sve te jake osobnosti koje su se tada pojavile. No mislim da jedan dio objašnjenja za interes za osamdesete leži u činjenici  da  je to jedno vrijeme bila gotovo tabu tema.  Ja sam osobno protiv svakog a priori veličanja, ali  još više protiv prešućivanja  aktera i cijele dekade. Mislim da je sazrelo vrijeme da stvari stavimo na pravo mjesto… Meni osobno najviše nedostaju ta  druženja, taj muving koji smo mi onda stvarali i živjeli on the road,  bez stresa…

Osamdesete su, poznato je, bile bogate kulturnim sadržajem. Kako ste se odlučili što i na koji način uključiti?

Bilo je jako teško  napraviti izbor jer je bilo obilje materijala, a prostora  za ovakve mulitmedijalne postave  uvijek manjka… Rukovodili smo se autorskim pristupom autora određenih područja i to je bio temeljni princip. I naravno, ono što se  objektivno uopće moglo nabaviti, jer  je dosta te građe sve teže dostupno…

Koji je dio izložbe Vama posebno drag?

Paaa, recimo, bez vrijednosne ljestvice: užasno jaki su, na svjetskoj razini, radovi suvremenih umjetnika  Mladena i Svena Stilinovića, Edite Šubert, Jermana, Marteka, Demura i Gotovca…

Pa radovi dizajnera Bućana i Ljubičića,  predstava Krst pod Triglavom NSK, pjesme i tesktovi Azre, EKV, Laibacha,Idola, Šarla, Haustora, Lačnog Franza… Pa peformansi,  filmovi Grlića,  Tadića, fotke Posavca… Pa radovi arhitekata  Mutnjakovića, Fabijanića,  Penezić-Rogine, ravo avangardne mode Hranitelja, Klarića, Vujice, Vladislavića,  stripovi Kordeja, Zimonjića, pjesme Rešickog…. Ali mene isto tako raduju i male, samo naoko obične, stvari: prvi se put prikazuje javnosti famozna Bijela knjiga, pa zlatna jabuka, pa kvisko i pokal Cibone kao prvaka Europe.  Meni je to, taj spoj i mix,  ono što je baš jako i popkulturalno.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim odazivom i što nas još očekuje do kraja trajanja izložbe?

Jako smo zadovoljni.:Ljudi fantastično reagiraju…. Možda bi trebalo razmisliti i čak zbog ovakvog interesa produljiti izložbu… Do kraja nas čekaju još dvije tribine utorkom –o književnosti osamdesetih koju vodi  kolega Krešimir Bagić- 28.4. i tribina o fotografiji čiji je moderator Damir Fabijanić…Tada su vrata HDLU za posjetitelje otvorena do 22 sata!  Nešto smišljamo za 10.5., posljednji dan izložbe,  ali to je još..hm..poslovna tajna… Ali svakako pozivam ljude da dođu i vide izložbu jer vrijeme leti, a teško je da će u skoro vrijeme netko na jednom mjestu uspjeti sve ovo prikupiti i izložiti…