Bojan Munjin: “Ako i jedan čovjek izađe s predstave istinski razmišljajući o njoj, to je na zemlji i u svemiru velika vijest”

Povodom 25. Međunarodnog festivala malih scena, koji će se održati u Rijeci od 4. do 11. svibnja 2018., razgovaramo s izbornikom Bojanom Munjinom, koji otkriva kako egzistencijalne brige i brzi tempo života ljude udaljuju od kulture, pa to samo ide u prilog tezi da su ovakvi festivali baš danas nasušno potrebni. Pored „Ciganin, ali najljepši“, publika će moći pogledati hvaljeni „Vrisak Langouste“ Teatra Vahtangov, jednog od najcjenjenijih ruskih kazališta, te druge izrazito kvalitetne predstave.

Kao i ranijih godina, festival donosi izrazito kvalitetne predstave. Koja je okosnica ovogodišnjeg odabira? Ove godine ćemo imati iznimno osam predstava, ali taj umanjeni broj naslova (do krize 2008. bilo je i oko 12 predstava na festivalu) s jedne strane govori da je kultura danas u nezavidnom položaju, a s druge, kako su mecene i sponzori poput Erste banke oduvijek bili važni. Što se tiče koncepta odabira, na festivalu je isti već 25 godina – biraju se male, potentne predstave s energijom i dobrim glumcima, koje imaju nešto reći publici i svijetu.

Donosi li ovogodišnji program neke novosti? Novosti su već u tome što je ovo nova sezona s novim predstavama, kod kojih je zanimljivo da „veliko“ kazalište kao što je HNK iz Zagreba gostuje ove godine na riječkim „malim“ scenama s čak dvije predstave. Pritom to profilu festivala, koji njeguje komorne predstave, uopće ne škodi. To samo dokazuje da u kazališnom prostoru dobrih vibracija, kao što to riječki festival pokušava njegovati, svaki je kazališni gost – veliki i mali – dobrodošao.

Publika će moći pogledati i predstavu „Ciganin, ali najljepši“, koja je odmah postala jednom od najintrigantnijih kazališnih komada u Hrvatskoj. Kolika je danas snaga kazališta u artikulaciji aktualnih društvenih problema? Snaga teatra je, rekao bih, uvijek ista – on želi ispričati priču o životu, ljudima i njihovim problemima. Pitanje je koliko ljudi čuju i vide ono što se događa na pozornici. U tom smislu teatar smatra skromnost svojim najvećim uspjehom. Ako i jedan čovjek izađe s predstave istinski razmišljajući o njoj, to je na zemlji i u svemiru velika vijest.

Kako publika reagira na ovakve teme? Baš za „Ciganina“ je publika jako zainteresirana, jer se preko ove predstave oslikavaju mnogi gorući problemi u Hrvatskoj. I to publika osjeća.

Pored ove, publika će moći pogledati i vrlo hvaljeni „Vrisak Langouste“ moskovskog Teatra Vahtangova. Koje nas još inozemne predstave očekuju? Prvo treba reći da je Teatar Vahtangov jedno od najcjenjenijih kazališta u Rusiji, pa će onda i njihova predstava, vjerujem, pobuditi i posebno zanimanje. Zatim iz Beča dolazi Theater in der Josefstadt s Ibsenovom „Divljom patkom“, zanimljivom obiteljskom dramom u režiji Mateje Koležnik, a tu je i vrlo solidni slovenski teatar iz Trsta s predstavom „Lijepi dani u Aranjauzu“, intimnom pričom o muškarcu i ženi, iz pera Petera Handkea. Iz Srbije dolazi predstava „Moja ti“ u izvedbi izvrsnih beogradskih glumica. Priča o tri žene i njihovim socijalnim problemima, što će publika sigurno zavoljeti, kao i predstavu „Tako je ako vam se tako  čini“ beogradskog JDP-a, koju izvode brojni prvorazredni glumci.

Festival ove godine obilježava 25. obljetnicu. Po čemu se današnji festival razlikuje od svojih prvih godina? Danas je vrijeme drukčije jer je u dobroj mjeri nesklono umjetnosti. Egzistencijalne brige i brzi tempo života ljude udaljuju od kulture pa to samo ide u prilog tezi da su ovakvi festivali baš danas nasušno potrebni. Organizacijski, festival radi kao mali uhodani i precizni mehanizam. Posebno je simpatično da sve na njemu postoji s nekom mjerom – nema pretjerivanja, glamura i rasipanja novca – a svi su zadovoljni i uživaju u predstavama.

S kojim se izazovima susrećete prilikom organiziranja Festivala na ovako visokoj razini?

Profesionalno, nakon silnih godina i velikog iskustva ne postoji nešto što bi nas značajnije moglo iznenaditi. Izazov su jedino financijska sredstava bez kojih čovjek, ako se tako može reći, ne može pošteno svaki dan ni doručkovati, a kamoli organizirati jedan međunarodni kazališni festival. No, skromnost i ustrajnost naše je pouzdano oružje, a kako kaže i stara krilatica: ako nema ničeg drugog, glumcu su potrebni samo štap i šešir.

Rijeka će 2020. godine postati Europska prijestolnica kulture. Na koji će se način festival pripremiti za to? Festival će tijesno surađivati s organizacijskim odborom Rijeka 2020. i pripremiti svoju sezonu 2020. godine najbolje što može. To će biti najbolji doprinos ovoj velikoj manifestaciji.

O Međunarodnom festivalu malih scena…

Erste banka i 2018. godine prati Međunarodni festival malih scena, koji ove godine slavi 25. obljetnicu. Započet će 4. svibnja, a u konkurenciji je osam kazališnih predstava kazališta iz Hrvatske, Srbije, Italije, Austrije i Rusije. Predstave će se izvoditi u Rijeci u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca te dvorani Filodrammaticae. Festival je pokrenut u Rijeci 1994. kao Hrvatski festival malih scena. Pod umjetničkim vodstvom svoga osnivača, glumca Nenada Šegvića, i prvog selektora – kazališnog kritičara Dalibora Foretića, okuplja najbolja i najprogresivnija ostvarenja komornog kazališta, nastala u produkciji hrvatskih institucionalnih i neovisnih kazališta. Tijekom 25 godina postojanja festival je postao kulturna institucija, ne samu za Rijeku i hrvatsko glumište, već i za europsku teatarsku i kulturnu scenu u cjelini.

Program festivala potražite ovdje.